SREĆA DOĐE ONDA KAD JU NAJVIŠE TREBAŠ A NAJMANJE JOJ SE NADAŠ


 

Oduvijek sam voljela ljetne pljuskove i hodanje bosa po vrelom, mokrom asfaltu. To mi je davalo nekakav poseban osjećaj slobode, kao da se svetim svim onim hladnim, zimskim kišama koje  znaju  padati danima  i kad ne možeš nigdje iz kuće.

 

Ne znam zašto sam se toga sjetila sjedeći u sterilnoj bolničkoj čekaonici, poput osuđenika koji čeka smrtnu presudu,  čekajući da me sestra prozove.

Možda jer sam kroz prozor vidjela olujne oblake koji su polako zaklanjali vedro i vrelo ljetno nebo, što je i inače tmurnoj čekaonici davalo još neki zlokobniji osjećaj.

Sparina pred kišu bila je skoro pa nepodnošljiva iako je čekaonica bila klimatizirana jedva sam disala, vjerojatno ne od sparine ali voljela sam tako misliti.

Iz ordinacije je izašla starija žena u pratnji kćerke i čula sam sestru kako izgovara moje ime. Ustala sam se i ušla u ordinaciju kao u nekom transu. Glava mi je bila prazna, ništa nisam mislila ni osjećala. Bila sam sama. Nikom nisam rekla da danas moram po nalaze.

-          Sjedite. – ponudila je liječnica ozbiljnim glasom

Sve što sam čula bilo je – Žao mi je ali nalazi nisu dobri!-

Kroz prozor ordinacije preko njene glave pogledala sam u nebo. Olujni oblaci su se skupljali nevjerojatnom brzinom, pratila sam ih pogledom i mislima. Čula sam doktoricu kako mi objašnjava što sve moram i koja je procedura, ali ništa od toga nije dopiralo do mene. Ja sam pratila oblake

Glava mi je bila prazna. Ništa  nisam osjećala. Zvuči nevjerojatno ali bilo mi je potpuno svejedno što će dalje biti. Znaš onaj osjećaj kad znaš da si život proživjela nesebično dajući od sebe sve što si mogla, često i preko toga  probijajući granice i čineći stvari za koje nisi ni bila  svjesna da možeš.

Taj osjećaj da si život proživjela i da nemaš za čim žaliti davao mi je nevjerojatan osjećaj slobode. Što god da u budućnosti bude, svejedno mi je, ja sam dala najbolje od sebe.

Doktorica je pozvala sestru, zakazale nekakve tremine, dala mi nekakve papire s uputama što da napravim di i kad da se javim.

-          Ne brinite – rekla je – puno njih pobijedi u ovoj borbi. Vi ste došli na vrijeme i imate velike šanse da ozdravite.

Pogledala sam je nekako ne shvaćajući o čemu  priča. Ustala sam sa stolice, pružila ruku, osmjehnula se i zahvalila.

-          Vidimo se uskoro – rekla je.

Izašla sam iz ordinacije potpuno nesvjesna svega oko sebe i izašla vani. Bilo je jako mračno, nije se činilo da je tek popodne. Kišne kapi su polako počele padati. Uskoro je krenuo pljusak i ljudi su trčali da se sakriju od kiše. Izula sam sandale i bosa polako po toplom, mokrom asfaltu  krenula prema autu. Nije mi smetao čak ni miris mokrog asfalta samo sam osjećala njegovu toplotu pod svojim bosim nogama.

Sjetila sam se djetinjstva i ljetnih pljuskova. Nasmiješila sam se iako sam bila mokra do kože i voda se slijevala niz mene. Nije mi smetalo. Počela sam poskakivati s noge na nogu, znate ono kako smo kao djeca činili. Mislim da su ljudi koji su prolazili u autima mislili da sam prolupala, ali mene nije bilo briga. i ponovno osjetila onaj poznati, ali skoro zaboravljeni osjećaj slobode i nekako sam znala da će sve biti dobro. Bila sam sretna iako za to nisam imala ni najmanji razlog za sreću. Čudno zare ne?!

Primjedbe