SREĆA DOĐE ONDA KAD JU NAJVIŠE TREBAŠ A NAJMANJE JOJ SE NADAŠ
Oduvijek sam
voljela ljetne pljuskove i hodanje bosa po vrelom, mokrom asfaltu. To mi je
davalo nekakav poseban osjećaj slobode, kao da se svetim svim onim hladnim,
zimskim kišama koje znaju padati danima i kad ne možeš nigdje iz kuće.
Ne znam zašto sam
se toga sjetila sjedeći u sterilnoj bolničkoj čekaonici, poput osuđenika koji čeka
smrtnu presudu, čekajući da me sestra
prozove.
Možda jer sam
kroz prozor vidjela olujne oblake koji su polako zaklanjali vedro i vrelo ljetno
nebo, što je i inače tmurnoj čekaonici davalo još neki zlokobniji osjećaj.
Sparina pred kišu
bila je skoro pa nepodnošljiva iako je čekaonica bila klimatizirana jedva sam
disala, vjerojatno ne od sparine ali voljela sam tako misliti.
Iz ordinacije je izašla
starija žena u pratnji kćerke i čula sam sestru kako izgovara moje ime. Ustala
sam se i ušla u ordinaciju kao u nekom transu. Glava mi je bila prazna, ništa
nisam mislila ni osjećala. Bila sam sama. Nikom nisam rekla da danas moram po
nalaze.
-
Sjedite.
– ponudila je liječnica ozbiljnim glasom
Sve što sam čula
bilo je – Žao mi je ali nalazi nisu dobri!-
Kroz prozor
ordinacije preko njene glave pogledala sam u nebo. Olujni oblaci su se
skupljali nevjerojatnom brzinom, pratila sam ih pogledom i mislima. Čula sam
doktoricu kako mi objašnjava što sve moram i koja je procedura, ali ništa od
toga nije dopiralo do mene. Ja sam pratila oblake
Glava mi je bila
prazna. Ništa nisam osjećala. Zvuči nevjerojatno
ali bilo mi je potpuno svejedno što će dalje biti. Znaš onaj osjećaj kad znaš
da si život proživjela nesebično dajući od sebe sve što si mogla, često i preko
toga probijajući granice i čineći stvari
za koje nisi ni bila svjesna da možeš.
Taj osjećaj da si
život proživjela i da nemaš za čim žaliti davao mi je nevjerojatan osjećaj
slobode. Što god da u budućnosti bude, svejedno mi je, ja sam dala najbolje od
sebe.
Doktorica je
pozvala sestru, zakazale nekakve tremine, dala mi nekakve papire s uputama što
da napravim di i kad da se javim.
-
Ne brinite
– rekla je – puno njih pobijedi u ovoj borbi. Vi ste došli na vrijeme i imate
velike šanse da ozdravite.
Pogledala sam je
nekako ne shvaćajući o čemu priča.
Ustala sam sa stolice, pružila ruku, osmjehnula se i zahvalila.
-
Vidimo
se uskoro – rekla je.
Izašla sam iz
ordinacije potpuno nesvjesna svega oko sebe i izašla vani. Bilo je jako mračno,
nije se činilo da je tek popodne. Kišne kapi su polako počele padati. Uskoro je
krenuo pljusak i ljudi su trčali da se sakriju od kiše. Izula sam sandale i
bosa polako po toplom, mokrom asfaltu krenula prema autu. Nije mi smetao čak ni miris
mokrog asfalta samo sam osjećala njegovu toplotu pod svojim bosim nogama.
Sjetila sam se
djetinjstva i ljetnih pljuskova. Nasmiješila sam se iako sam bila mokra do kože
i voda se slijevala niz mene. Nije mi smetalo. Počela sam poskakivati s noge na
nogu, znate ono kako smo kao djeca činili. Mislim da su ljudi koji su prolazili
u autima mislili da sam prolupala, ali mene nije bilo briga. i ponovno osjetila
onaj poznati, ali skoro zaboravljeni osjećaj slobode i nekako sam znala da će
sve biti dobro. Bila sam sretna iako za to nisam imala ni najmanji razlog za sreću.
Čudno zare ne?!
Primjedbe
Objavi komentar